Traži  
  13. prosinac 2017.      Kontakt ..:: Pjesme o kraju ::..   Prijava  

 Pjesme o kraju Minimiziraj

Josip Pupačić

More

I gledam more gdje se k meni penje
i slušam more  dobro jutro  veli
i ono sluša mene ja mu šapćem
0 dobrojutro more kažem tiho
pa opet tiše ponovim mu pozdrav
a more sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje
i gledam more gledam more zlato
i gledam more gdje se k meni penje
i dobrojutro kažem more zlato
i  dobrojutro more more kaže
i zagrli me more oko vrata
i more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se smijemo se moru.

 

 

Josip Pupačić

Cetina
(Zapisano na kamenu)

Nije to nikakvo čudo,
ali, pogledajte je:
potopljeno selo
i ljepše klisure
od bilo kojeg grada.
Brza je
i mirna je.
Pogledajte je,
kad se suton okupa:
tri ovce na otoku
i jedno magare.
I sve je potopljeno.
Samo jedan jablan
gleda svoj stas
u vodi...
Nije to zato
što Cetinu volim;
ali, ovakvog grada
još nisam vidio.
Bože moj, - Cetina!

 

 

 Jure Kaštelan

Jablani
(Prema osnovnoškolskoj zadaći)


U mome selu ima puno jablana.
Oni rastu uz potoke i uz rijeke,
u vodi se previju ko jegulje.
Moje je selo lijepo, jer ima jablana.
Jablani su visoki do neba.
Mene majka zove. mene majka voli:
jablane, evo ti vode. jablane moj.
Najviše jablana ima  u mome selu
u njima se tiči gnijezde
u njima se zapliću oblaci
i zvijezde kroz njih jezde.

 

 

Jure Kaštelan

San u kamenu

Samo sunce, sunce, sunce
i galebovi svrate u letu
u tvoj san na kamenoj kosi Mosora.
O vjetrovi, vjetrovi, vjetrovi,
samo vjetrovi znaju toplinu tvojih obraza;
dah
i disanje trava u vrtačama.
Bure i kiše
pjevaju ti uspavanku
bure i kiše.
Samo sunce, sunce, sunce
i galebovi svrate u letu
u tvoj san
na kamenoj kosi Mosora.

 

 

 

 

Drago Ivanišević

Moj did

Moj se did sa zvizdan družija,
sa suncen i sa misecon,
moj se did družija s tovaron
i sa zrnijon i s kozon se družija,
moj se did s kišon družija,
sa svakin vitron, s mrazon i sa zviriman.
Jerbo se moj did o' ditinstva,
o' ditinstva vas zemji naminija.
I ka' je bos na ledini zauvik zanimija,
baba moja, s očiman od jastreba,
baba moja ni mogla raspoznat nikako
njegove noge među žilan o' masline.
I tako je did moj uza Boga sta.

  

 

 

 

Anđelko Novaković

Naklice

iznad krova.
Moja zemlja i moj grob.
Bila si jednom
Još ljepša, najljepša.
To nisam rekao.
Nijedna suza nijednom listu
ni najmanji prst nije pružila,
izvor-vodu iz tvojih smeđih očiju.
Dok kasno ljeto i prve sjene
uspavljuju pijana cvrčka
u kadulji i svili malenih Poljica.
Bosančica.
Ni stare trešnje više nema.
Sa Svetim Jurom u rasutu
pepelu drijema.
Bila si. Jednom.
I sada te gledam.

 

 

 

 

Nikola Miličević

Noć u Zvečanju

Ovdje u dolini,
slavuj - zapleten u mrežu
svoga glasa - kljuje
srce tišine.
A gore, malo brdo Gračina,
od zemlje odlijepljeno.
Na njemu groblje
i silueta Svetog Mihovila
u krilu mjeseca.
Vaga je arkandelova
vodoravna i nepomična.
Noć je izbrisala sve grijehe.
Dobri i zli
(oni na groblju i oni u kućama)
počivaju
tvrdim snom pravednika,
jer lubanje jednih
i ruke drugih
dišu težinom zemlje.

 

 

 

Ivica Sorić

Moj svijet

Kad sam imao šest godina
svaku sam rijeku zvao Cetina,
svaku planinu Mosor,
a svaki otok Brač.

Bože,
kako je moj svijet bio velik.

 

 

 

 

 

Vanja Vlahović

98.

Ovo mjesto nisam mogao zaobići.
Izabrao sam ga
između tisuću sunaca,
jer tu bistra voda teče,
jer tu dobar vjetar
krošnje miluje.
Uvijek ću ga prepoznati, uvijek se
njemu vratiti: dva stabla visoka
noćno nebo osvajaju.
Izabrao sam ovo mjesto
između tisuću sunaca, jer u njemu se
zemlja smiruje.
Ovdje ću sagraditi dom.

 

 

 

 

Đurđica Tičinović 

Kostanje   mog  života

I kad spavam
Kostanje moje u meni sanja.
i kad hodam ulicama grada
Kostanje moje sa mnom šeta.

Vodimo razgovore
istkane sjećanjima
protkane uspomenama, sačuvane
u mojim godinama.
Proživljene u kamenu, škrapama,
dvorima i livadama.
Na dragom ramenu i u toplim očima.
na kominu u plamenu ognjišta,
u konobi Što moštom miriše i vinom
se umiva.

Volim kišu kostanjskog neba,
igru bijelih oblaka iznad Biokova
klupu a dvoru djetinjstva moga,
ciku djece iz dvorišta i sunce zlatnog
jutra što mi otvara škure zaborava,
dok gledam masline i loze rascvjetane iz kamena.

Volim i težačke ruke, izbrazdane suzom motike,
jer sam odrasla u žulju očeva dlana,
u molitvi križa svetog mojih predaka.
Zatreperim sva od plamena srca dok šetam ulicom
ispod topola, dragom mi ulicom mojih Kostanja.

 

 

 

 

Ivan Šarolić

Omiškim ulicama

Samotnik gradom luta i traži izvor
i smisao bitkovitosti bitka. Traži
i osluškuje glas svog Boga.
Čuje se glazba Schuberta. U vrtu korača žena,
nježna, plaha, kao procvjetala ruža,
a more, more s ljubavlju doziva pjesnika
na razgovor. Uzajamnost u ljepoti,
u ljubavi zajedništvo. Samotnik evo
strpljivo bdi između ovih klisura.
pokraj Cetine, te osluškuje glas bitka.
Rukama dotiče zemlju, kamen i zvijezde,
rukama dotiče vodu i tijelo žene. A u
srcu mu se razigralo more, masline,
loze, smokve, oskoruše, borovi, jablani,
rakite i jove. Miris zemlje, soli i joda,
miris tijela žene, morskih puža i školjaka.
Miris drveta starih brodova. Samotni pjesnik
korača omiškim ulicama i traži smisao
u kamenu, u povijesti, u ljepoti, u bitkovitosti
bitka. U svojim Poljicima, u glagoljici.

 

 

Nediljko Begić

Loza u škripu

U uskome škripu
sve između kuka,
sadila je loze
ta težačka ruka!

U procip je stavi
dije zemje mrvu,
pa je znojen zali
svoju lozu prvu.

Pjujući u šake
Laća se mašklina
pod žujavon rukon
drobila se stina.

Stvarala se škrapa
di se loza vila
tu se brala grožđa
i vina se pila!

 

  

Branka Mlinar

Omiške note

Peovica pjevovica,
Mirabela pivalica,
a Fortica cvrkuće
ka tica,
Pjaceta je ćakulona,
s kampanela tuku zvona,
priko mosta
cura žuri,
triba uteć bisnoj buri,
lipa cura, bura bisna
ča ih spaja nego pisma,
ča jon može tilo ugrijati,
nego pisma
ča je puten krati,
priko rike,
priko mora
od Imbera do Mosora.
Mokra cima drće na koloni,
ma se pisma smrzla nije,
zapivali i ribari
kad su mriže ugledali,
a more...
strpjivo sluša
i digod koju
priko mula baci
za jubav galebu i barci,
sitno žalo, sitno piva
pržina mu dirigira
svaka kala puna festivala,
a na Punti, niko se ne juti,
zaigrali meštri od balota,
ma, ko bi moga zbrojit punte
od omiških nota.
Teče pisma ka Cetina,
bistra, hitra,
dalmatinska,
dok nas bude
pivat će se
jer u pismi
duša je omiška!

 

 

 

Franka Kovačević

Našim izgubljenim Poljicima

Tri ružičasta oblaka su pratila
dušu moga djeda i mene
dok smo prolazili našim vinogradom,
u rukama mrvili sasušeno grožđe
i prstima brojali preostale mladice,
probijajući se kroz neubrano lozje.

Veliko cmo stablo jabuke,
pognuto tijelo i drveno lice starice masline
koja se pregiba pod naslagama vremena,
prazne grane.
naši otisci udubljeni
u suhe pločice neuzorane zemlje
samo su dio mozaika ubijene prošlosti.

Sve nestaje u tišini,
nimalo veličanstveno,
kako bi trebalo biti.

Glasovi ugušeni visokim travama.

Cvrči cvrčak
i ptice pjevaju,
skrivajući našu savjest od nas samih,
naše oružje kojim smo ubili
veličanstvenu djevu prošlosti
skrivenu daleko
u izgubljenoj mosorskoj ponikvi.

Tamo se sakrila
duša moga djeda
plačući,
jecajući nad grobom Poljica.

 

 


 Ispis   
   Minimiziraj   


glasnik
Gradski porezi
Prostorni plan Grada Omiša
Legalizacija
Javna nabava
Ugovori Grada Omiša
Natječaji
Razvojni projekti
Pravo na pristup informacijama
Povjerenstvo za ravnopravnost spolova
Grad prijatelj djece
peovica.hr
albumi
Udruge
Pjesme
Naslovnica   Službene stranice Grada Omiša    Kontakt Vrh stranice